Kvazimodo

Nikad ne pitaj za kim zvono zvoni. To se samo zvonar ljulja…

Porijeklo vrsta

Ta bara je tu milionima godina, kažu naši stari. Njima su pričali njihovi stari. A njima njihovi.

U toj bari su generacijama živjele samo žabe. Milioni žaba.

I tako je bilo sve dok se u meni nije probudila naučno-istraživačka strast.

Kad sam, kao dječak, od mog nastavnika biologije F.F. koji je sada član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, čuo da su se iz te bare razvile sve životinjske vrste na Zemlji, „od vodozemaca naovamo“ odlučio sam da se naukom bavim i ja.

Prvo sam počeo da posmatram. Danima sam posmatrao. Očekivao sam da ću lično prisustvovati preobražaju neke naprednije žabe u nekog prostijeg gmizavca koji će, kad mu gmizanje postane naporno, da dobije krila i da uzleti. A kako sam se tek nadao da će najveća žaba koja bi spavala na obali bare,  nekad nekim čudom prirode da se probudi kao majmun od koga će kasnije da nastane neki moj komšija, Crnogorac. Pošto se ništa od toga nije dešavalo, došao sam do zaključka da priroda skriva svoje velike tajne i da se one dešavaju samo noću. Kako sam ja bio normalno dijete i plašio se mraka, ideja da čučim pored bare noću mi se nije dopala i tako sam odlučio da obilježim svaku žabu. Za obilježavanje sam koristio plavi flomaster upisujući slova na crno-narandžasti stomak žaba koji je, takav, bio za našeg naučnika glavni dokaz da je žaba daleki predak leoparda. Činjenicu da leopardi ne zive u našim krajevima, akademik F.F. je naučno objasnio: „Leopardi su davnih dana napuštili ovu teritoriju i načinjeli mjesto medjedima koji su u datom periodu najavili ka’ stoka.“

Da se najveća naučna otkrića dešavaju slučajno, potvrdjeno je i u mom naučnom radu. Naime, jednom se desilo da sam, upisujući slovo na prilično osjetljiv žablji stomak, flomaster pritegao malo jače i tako probušio žabu. Kao ozbiljan naučnik koji je pripremljen na sve neprijatnosti sa kojima se susreće u toku svog rada, bez posebnog uzbudjenja sam probušenu žabu bacio nazad u baru.

Ali, možete li da zamislite uzbudjenje mladog naučnika koji je narednog dana umjesto probušene žabe u bari ugledao veliku, situ, bjeloušku. (Ovakvo naučno otkriće bi mi danas garantovalo mjesto počasnog člana DANU.)

Mojoj radosti nije bilo kraja.

Odmah sam znao kako da nastavim eksperiment. Nekoliko narednih dana sam pomagao prirodi grozničavo radeći na ubrzanju evolucije i umjesto flomastera za obilježavanje žaba sam koristio šiljatu stranu šestara. Brzo su sve žabe bile obilježene i spremne da napuste svoj ružni oblik i pretvore se u sledeću, elegantniju vrstu.

Eksperiment je uspio. Ubrzo u bari nije bilo nijedne žabe. A odavno u toj bari možete vidjeti samo patke.

Kako su zmijama, koje su nastale od mojih izbušenih žaba, izrasla krila, ne znam, ja se gmizavcima nisam bavio.

Baš nekako u to vrijeme, interesovanje su mi  privukle ribe.

Čežnja pod brestovima

U vinograd sam pretvorio jednu livadu. Bila je zarasla u korov. Na brdu iznad vinograda sam sagradio dvorac. Ispred dvorca rastu brestovi. Uvijek imaju lišće rano-jesenje boje. Ispod svakog bresta je po jedna klupa. Na svakoj klupi sam napisao po jednu priču.

U dvorcu imam dvadeset sedam soba. Jedna ima posebnu namjenu. Ova. Ovo je „Soba za snove“.

Ako je tačno da je čovjek živ samo dok ima snove, ja sam besmrtan.

Delfin

Kiša ne prestaje dvanaest godina. Danas sam malo plivao po gradu. Nikakav problem za mene. Znam sve stilove plivanja, osim onog prokletog delfin stila. Nikako da proniknem u suštinu takvog načina plivanja i kad god sam pokušavao da proniknem, svaki put sam se davio, sve dok mi nije lično Pamela Anderson zabranila da pokušavam da budem delfin. Nikako mi nije jasno kako neko može da pliva tim stilom, a da pliva naprijed. Ja nikad nisam uspijevao da se maknem s mjesta, a čini mi se da sam čak, fizici nekim nepoznatim zakonima, plivao i unazad. (Čuli ste svi za „rak“ stil). A često sam sa starta, umjesto naprijed u veliko plavetnilo, tonuo direktno u veliku dubinu, odakle me brižna Pamela, onesviješćenog i kariranih očiju, vadila.

Kako sam samo zavidio mišićavim momcima koji su, kao u inat meni, plivali kao pravi delfini, okretali se u vodi, mazili se sa njom i sa suncem, iskakali iz vode u velikim lukovima, uranjali glavom-njuškom, izranjali, mahali rukama-perajama, nogama-repom, pa su i pištali kao delfini. (Najteže mi je padalo kako su im na pištanje, sa plaže, pištanjem odgovarale delfinke, istog trena spremne na parenje).

Onda odlučim da, ili ću da naučim da plivam kao delfin, ili me neće biti. Odaberem noć za učenje, daleko od dosadnih kupača koji negoduju kad počnem da plivam više onim nezgrapnim „Kit“ stilom sa elementima čuvenog „Albatros“ stila, pa prskam sve oko sebe u prečniku od dvije nautičke milje.

Spremim se. Udahnem duboko, zažmurim jako i udjem u vodu. Prvo se malo naježim, a kad udjoh do kritične dubine gdje vam hladna voda najlakše zarije zube, vrisnuh. Stajao sam tako do pojasa u vodi kao na prevaru doveden, zagrlio sebe obema rukama, drhtao i mislio da je bolje da odustanem i da patim do kraja života, ali je želja da pištim i da čujem umilno pištanje sa plaže namijenjeno samo meni, prevagnula. Sjećam se samo da sam se otisnuo u osvajanje okeana i da mi je on istog trena napunio i oči i uši i usta i da sam poslednje pomislio „Au, ovo je preslano da bi se moglo piti!”

Našli su me nasukanog na obali. Samo sam otvarao usta pokušavajući da dodjem do daha, a uspijevao sam samo da pištim.

“L”

Znate li one automobile sa oznakom „L“ koji se šunjaju gradom kao aveti? Znate.

A jeste li znali da je njihova misija da vrebaju vas, malo nervozne, ali savjesne vozače, i kad naidjete, oni vam se tako namjeste da je skoro nemoguće da ih ne udarite? Ili ako uspijete da izbjegnete njih, nemoguće je da izbjegnete nekog ko je tog trenutka iznikao iz zemlje ili sa neba pao, baš tu, samo da biste ga vi udarili. (“L”uciferova posla). Ne znate? Saznaćete.

Često ćete te “L”aude vidjeti kako se približavaju raskrsnici sa upaljena sva četiri žmigavca jer ne znaju gdje će, a vama prepuštaju da pogadjate. Ili ćete ih vidjeti sa upaljenim desnim žmigavcem kako prelaze po kilometar, dva, dok ne skrenu, lijevo. A ako imate vremena i kružni tok u vašem gradu, gledajte ih kako jedan čitav školski čas voze u krug kao začarani. Ili se uzbrdicom, ugašenim autom, razlete u rikverc. Ili ćete vidjeti nešto izbečeno, obema rukama stegnulo volan, stisnulo zube i jurnulo na vas kao da ste mu ubili nekog najrodjenijeg.

Ali, može da vam se desi, ako imate sreće da ne naletite na njih dok stoje na sredini magistrale, da ih vidite negdje pored puta gdje je u toku podučavanje u mijenjanju brzina. Obuka se sastoji u ovome- kandidat drži mjenjač, instruktor drži, po pravilu, NJENU ruku, i svi zajedno mijenjaju brzine u mjestu. Slična situacija je kad je kandidat muško, a instruktor instruktorka. Komande su uglavnom ove: „opušteno“, „stisni“, „gurni“ „ubaci“, „lagano“, „jače“, “još“, „još“, „lijevo“, „sad“, „to“, „tako“, i na kraju jedno  ohrabrujuće, pedagoško “bilo  je dobro”. )

Tako obučen kandidat je obučen da ubije. Ili da od vas napravi ubicu.

Kao što je od mene…zamalo.

Henrijev paradoks

Ako hoćete za čitav život da sačuvate veliku ljubav, završite sa njom onda kada je najveća.

Moji drugovi, biseri..

Zlaja „Kontra“

Najbolji igrač preferansa sa kojim sam igrao.

Bivši fudbaler. Da se veliki fudbal igrao na betonu, bio bi Maradona iz Donjeg Crniša. Ovako je ostao samo Zlaja “Kontra”.

Jezivo ružan. To je prvo što kod njega primijetite i nikad ne gubite iz vida. Ima ljudi čiji izgled vam poslije dužeg druženja postane nevažan, ni ne primećujete ga, ali Zlajino lice vam NIKAD nije dopuštalo da zanemarite činjenicu da je rugoba. Šta god da se radi, o čemu god da se priča, kad ga pogledate, prvo što pomislite je „Bože, katastrofa“, a njegov pogled uvijek odgovara „Znam, znam, jebi ga“ (I kad vam uzme sve pare na preferansu, pomislite „Eh, jadni Zlaja“)

Sa ženama nije imao sreće. Imao je jednu djevojku koju pamti i za koju je govorio: „Ružna k’o djavo, a prcao sam ju kao kozu“.  Onda je naišao neki drugi jarac i priključio je svom stadu. Kad sam ga upoznao bio je dvije godine sam i za sledeće četiri, dok smo igrali preferans, pili  i lomili čaše najčešće u toples barovima, ubjedjujući  policajce da smo mi akademski gradjani koji samo razbijaju monotoniju ovom napaćenom narodu; dok smo zagrljeni pjevali beogradskim ulicama, u tramvajima, autobusima, uveseljavajući ožalošćenu naciju, a policajci tvrdili da smo obična pijana stoka koja se samo dernja i remeti javni red i mir; dok smo išli na pecanje gdje sam  ja uvijek bio mamac komarcima i svaki put preživljavao po život opasne napade panike, a njega tako ružnog  ni komarci nisu htjeli, dakle, za te četiri godine, nije imao nijednu djevojku, ženu ili barem babu. Za koze iz Donjeg Crniša ne znam.

Pri kraju studija je počeo da skuplja pare za plastičnu operaciju lica. Završio je poljoprivredu, vratio se u rodjeno selo i sad savjetuje donjocrnišane kako da oru drumove. Nije se ženio. Kaže “Još se takva nije rodila.”

Kada se čujemo, kaže “Još malo mi fali”. Misli na pare za operaciju.

Ako ikad skupi pare i usudi se da ode na operaciju, biće to veliki izazov…Za ljekare.